Samo jedna obična VTO priča

Da, mi smo samo jedan par u čekaonici koji čeka red na pregled. Mi smo samo jedan par koji čeka analizu spermograma. I samo jedan par koji čeka svoj red za bebu.

Mi čekamo bebu već 10 godina. Najpre je nismo hteli i možda nas Bog zato sada i kažnjava. Najpre smo se čuvali i pazili da ne dođe do trudnoće. Želela sam da živim. Da završim fakultet koji sam započela, da on završi fakultet, da kupimo taj mali stan u velikom gradu, da pronađemo stalne i sigurne poslove u nesigurnoj zemlji. A onda smo poželeli NJU, bebu. Tada je nakako bilo pravo vreme. Imali smo po 30 godina. Ne, nije kasno. To je pravo vreme.

U stanu koji je imao dodatnu sobu za bebu koja je služila sada za odlaganje veša i peglanje, sa poslovima koji su bili sve samo ne sasvim sigurni do penzije, čekali smo je da stigne i maštali o tome kako će veš za peglanje morati da nađe neko drugo mesto, a tu će stajati njen krevet, njena komoda i njene stvari. Čekali smo taj dan kad će ciklus izostati, kad ću uraditi test koji će biti pozitivan…Gledali smo sa čežnjom tuđu decu i često komentarisali kako ćemo mi biti divni roditelji. Ne, nikada nismo pomišljali da će nam se ovo desiti. Baš nikada.

Prolazilo je vreme, ciklusi su se nizali, obilni i zastrašujući, kao da su želeli da me opomenu da i ovog puta nema ništa od toga, ali stvaaarno ništa. Nikad ciklus nije zakasnio ni dan, stizala je veštica tačno u minut, bestraga joj glava. Lomila me i slamala me. Mučila moju dušu i rastrzala moje srce.

Posle dve godine čekanja počela sam da paničim jer od rečenice opustite se i otputujte negde osećala sam fizičko gađenje. Počeli smo sa analizama i sve, ali baš sve što je dolazilo, bilo je u redu. I moji hormoni, i njegov spermogram, i jajovodi i ultrazvukovi…baš sve. Sve je u redu ali bebe nema, soba je i dalje prazna kao moja duša i kao moja utroba. U njoj nema ničeg. Ta tiha patnja uvlačila se u mene svakim danom sve više i više a da nisam ni primećivala kako mi je pogled postao bleđi, a moja ruka u njegovoj opuštenija. Bez onog stiska i maženja psrtiju kad ga dotaknem. Nisam stajala, očekivala sam više, ajmo u put zvani vantelesna oplodnja, ima nade za nas…medicina je tako napredovala, nemamo šta da izgubimo, zar ne?

I tako smo počeli. Iz postupka u postupak. Jajnih ćelija koliko voliš, embriona koliko ti duša želi, ali ni jedan, ni jedan jedini nije dao baš to što smo hteli, dve crtice. Vratili smo ukupno za ovih deset godina više od 15 embriona i svi su tvrdili da su savršeni, da će sad uspeti, da nema razloga da ne uspe, da sam pokrivena terapijom, da je to to sada. Ali nije bilo… Ni jedan jedini embrion nije uspeo da se veže za mene. Zašto? Da li sam ja neko ko ne prihvata embrione, da li moja utroba obesmišljava reprodukciju i rađanje? Ko sam ja? Kakva sam ja? Zašto ja? Zašto mi? Vrištala sam u sebi.

Od vrata do vrata, od stručnjaka do stručnjaka, od transfera do transfera, komisije do komisje, i na kraju ništa. Ni biohemijska, ni spontani pobačaj, ni trudnoća…veliko ništa. Ja sam ništa. Mi smo sada ništa.

Sedimo jedno pored drugog s telefonima u ruci, svako u svom svetu ali bez NJE, bez one koju smo tako želeli i koja nas je tako odvojila umesto da bude najveća spona za ceo život. Nije tu. Nema je. Ali je osećam…osećam je negde daleko gde nas posmatra i želi da nam priđe, ali mi smo tako daleko.

Da mogu da vratim vreme, neke stvari bih drugačije. Sada imam 40 godina, već me gledaju kao “ženu u godinama” a ja znam kad sam počela i šta sam radila, znam da nisam kasnila, da smo počeli baš onda kad smo poželeli…ali ne veruju mi. Samo ONA zna otkad je želimo i koliko je želimo i zato je osećam. Znam da ona veruje u nas. Zato ću i ja verovati u čudo!

Ukoliko vam je potrebna informacija, podrška, savet ili pomoć pozovite IVF Centar na 0800 707 077 i učinite nešto za sebe odmah! Možete nas kontaktirati i preko online kontakt forme klikom na link KONTAKT ili zakazati individualno savetovanje na kom možete dobiti jedinstvenu personalizovanu podršku na putu do bebe na svakom koraku.

Slični tekstovi

Još naših blogova