Svako želi za sebe najbolje.
Kada je u pitanju osnivanje porodice tu je priroda pojednostavila principe i trebalo bi da bude za sve jednostavno i lako. Možda je tako bilo kroz istoriju, dok u današnjem vremenu i tako jednostavne stvari mogu biti komplikovane. Onda dođemo do toga – a šta je to najbolje?
Kao i svaki drugi par koji je razmišljao o potomstvu i mi smo želeli da to bude što jednostavnije i što pre. Vreme je prolazilo i par puta smo se zapitali da li je sve kako treba? Prošlo je još nešto više vremena i onda se neki tihi alarm upalio u našim glavama: Hajde da vidimo sa doktorima da li je sve u redu? Nismo razmišljali o državnim klinikama jer nemamo baš sjajnih životnih iskustava kao ni mnogi naši prijatelji ili članovi porodica, pa smo se opredelili za specijalizovanu kliniku u Beogradu koja se bavi baš problemima kod začeća.
Par testova za nas oboje u privatnim laboratorijama (umesto zakazivanja i čekanja danima u državnim) i zakazan pregled kod specijaliste. Prva dijagnoza je ona, kako mi kažemo, motivišuća: sve je u redu, nemate većih problema, ne znamo tačno šta je, ali mladi ste i vantelesna oplodnja (IVF) bi trebalo da prođe bez problema, verovatnoća za trudnoću je izgledna.
Drugo mišljenje i treće…
Vođeni nekim ranijim iskustvima želeli smo da čujemo i drugo mišljenje, a i treće ako je potrebno, jer znamo da medicina nije egzaktna već da svaki specijalista ima neke svoje metode rada. Tako je i bilo, zatražili smo još jedno mišljenje i to u poznatoj državnoj klinici, iako je prvobitni stav bio da nećemo tamo ići. I nismo pogrešili u stavu, nije nam se svideo način ophođenja prema pacijentima, gužva, čekanje, neorganizovanost. Gubljenje vremena i baš loša atmosfera oko svega toga. Imali smo utisak da je to pokretna traka gde svima isto kažu, ista terapija, pa gde upali-upali. Pokušali smo i treći put. Otišli smo u još jednu privatnu kliniku gde smo i potražili još jedno mišljenje. Lep i srdačan prijem, konsultacije kakve bi trebale uvek i biti, detaljna objašnjenja tj. obostrani razgovor a ne samo jednostrano izlaganje doktora i rečeno nam je da možemo da uđemo u program kada mi to želimo.
Pošto smo uvideli da je IVF jedini način, u tom mometnu rešili smo da pristupimo programu. Sve je bilo kako treba, brinuli su se o nama na najbolji način. Ali jedan transfer, drugi… I ništa. Jednostavno nije uspelo. Šta sada? Svi su govorili: pa mladi ste, ima vremena! I to je upravo bilo ono što nas je nerviralo jer umesto načina da se to reši svi su nudili neku vrstu utehe. Nema utehe kada se nešto žarko želi. To je pogrešan način pružanja podrške. Zapamtite to jer ćete sigurno sresti u okruženju nekoga sa sličnim problemom.

I šta sada? Još terapija, tretmana i IVF procesa, dokle? Previše je to stresa i hormona, a ne zna se razlog neuspeha. Jednostavno cena takvih pokušaja može biti i visoka.
I onda internet! Seli smo i gledali šta sve može da dođe u obzir. Znali smo šta je surogat materinstvo, ali nismo bili 100% sigurni oko detalja. Proučili smo sve u vezi te teme i videli da je Ukrajina najbliža zemlja u kojoj je surogat materinstvo legalizovano zakonom i gde su cene tih usluga niže nego u drugim zemljama. Kada govorimo o legalnosti mnogi kod nas mešaju pojmove oko legalnosti surogat materinstva. Da, kod nas nije legalno biti surogat majka ali niko ne brani parovima da surogat majku potraže u zemljama gde je to legalno. Tako smo se mi odlučili za Ukrajinu i za jednu kliniku u Harkovu. Naišli smo pretragom na njihov web sajt i pronašli sve podatke i cenovnik za surogat materinstvo, jasno i transparentno. Kontaktirali smo ih mejlom i ubrzo su nam odgovorili da možemo organizovati video poziv.
Ali zašto je po nama baš ta klinika nudila bolje uslove za surogat materinstvo od drugih? Kao prvo, već pomenuto, cena je bila znatno niža, a finansijski momenat je i te kako bitan u priči, za tu cenu su pružali više (tako je barem pisalo), a u međuvremenu smo sami nekako otkrili da su cene u “popularnijim gradovima” kao što su Kijev i Lavov više jer se do tih gradova lakše stiže (avionom ili kolima čak do Lavova). Shodno tome da često putujemo nije nam bila prepreka da pronađemo kako da stignemo do Harkova.
Razgovor
Video poziv je ubrzo usledio. Ljubazni doktor i kordinatorka su bili sa druge strane, opisali smo svoj slučaj, šta smo sve preduzeli i šta bi hteli. Rekli su nam da bi želeli da vide sve naše rezultate i analize (na srpskom, bez prevoda) i mi smo sve to poslali mejlom. Nakon nekoliko dana ponovo su se javili da ponovo zakažemo video poziv i da popričamo o detaljima. Popričali smo o “paketu” koji smo zajedno izabrali za surogat materinstvo, oko tajminga kako se to kaže, oko tehničkih i finansijskih detalja paketa, da će nam poslati Ugovor koji treba da potpišemo pre dolaska, da možemo da se vidimo u Harkovu, da nas očekuju i da planiramo nedelju dana da ostanemo.
Sada se upalio još jedan tihi alarm – Ugovor. Nismo pravnici i ne znamo ništa o tome. Ugovor (za surogat materinstvo) je dvojezični, pa ga je moguće tumačiti pravno na oba jezika. Angažovali smo advokata koji se bavi porodičnim pravima da pregleda i savetuje, iako je po našem tumačenju sve bilo u redu. I advokat je rekao da je sve u redu, Ugovor je štitio i nas i buduću surogat majku, pa smo potpisani Ugovor skenirali i poslali nazad u kliniku. Usledio je naš prvi odlazak u Harkov.
Dogovorili smo nedelju u kojoj su bili slobodni da nas prime. Dočekao nas je vozač klinike (tako je bilo definisano u paketu za surogat materinstvo) i odvezao do pristojnog hotela. Smeštaj u hotelu je bio uključen u opisu paketa, kao i sve druge usluge kao što su besplatni obroci i sl. Sutradan smo otišli na prvi razgovor i preglede na klinici. Svako pre podne smo uglavnom provodili na klinici, a posle podne koristili za duge šetnje i upoznavanje Harkova koji je zapravo jedan prelep grad, pun velikih parkova i zelenila, ljubaznih ljudi. Nakon par dana su nam saopštili da se njihovi razultati i analize poklapaju sa onim srpskim i da je moguće nastaviti sa programom. U početku nismo shvatili zašto to rade ponovo, ali onda nam je rečeno da ne može da se uđe u program surogat materinstva ako ne postoje dokazi da par ne može da ima potomstvo i da to bude potkrepljeno njihovim dokazima. Tada su nam prezentovane ponovo opcije koje postoje u smislu kako se rade sve procedure, kako se radi deoba ćelija, kako se vrši analiza blasti i njihovo ocenjivanje i sve što je bilo potrebno da znamo. Surogat majku nismo mogli da biramo, to radi klinika na osnovu njihovih iskustava. Tako je i bolje. Dobili smo terapiju tj. lekove i injekcije kao i potvrdu o tome kako bismo mogli to sve vratiti za Srbiju i imali spremno kada krene termin.

Ubrzo smo se još jednom našli u Harkovu radi uzimanja jajnih ćelija. Nije veliki broj blasti ostao u opticaju, pa su nam predložili još jedan dolazak, a posle dva meseca nam sledi i treći odlazak još jednom zbog aspiracije. Nakon ovog odlaska sve je bilo u njihovim rukama. Vratili smo se u Srbiju i čekali.
Već posle mesec i po dana, iako nam je najpre rečeno da ćemo čekati oko 3 meseca na surogat majku, rečeno nam je da su izvršili prvi embriotransfer. Nekako smo se radovali, ali i nismo previše, znali smo da IVF nije 100% uspešan iz naših loših iskustava. I tako se i pokazalo, nije detektovana trudnoća nakon 14 dana. Nema veze, imamo još pokušaja.
Pozitivan test
I veoma brzo stiže informacija da će biti i drugi transfer sa drugom surogat majkom. Rezultati nakon 14 dana i… Test je pozitivan, Beta HCG raste, idemo dalje ka prvom UZ. I na dalje je bilo sve u redu i sada smo samo čekali, imali smo raspored kada se radi koji pregled, pa su nas shodno tome i obaveštavali o rezultatima.
I čekali smo taj dan. Iako nam je rečen jedan datum u iščekivanju i planiranju puta iznenadila nas je poruka da dođemo u roku od par dana jer je zakazan termin za carski rez. U pozitivnom šoku smo brzo pronašli način da otputujemo. Ono što je bilo u planu je da ostanemo i do mesec dana dok se ne reši papirologija. Odmah po otpuštanju bebe iz bolnice (surogat majku nismo videli, a hteli smo da se pozdravimo, nekako smo se mimoišli a i to je stvar vašeg izbora) klinika je krenula u proces papirologije. Bebu smo doveli ovoga puta u iznajmljeni stan u centru Harkova (tako smo želeli i dogovorili) i dobili smo preko klinike, od agencije koja se bavi iznajmljivanjem bebi opreme, sve što treba od kreveca, posteljine, sterilizatora, grejača… do opreme za kupanje i kolica. Ako nešto nedostaje samo kažete i stigne za par sati.
Klinika nas je informisala da ćemo „izgubiti” 14 do 35 dana oko administracije u najgorem slučaju, kao što smo već napomenuli. Par nedelja pre nego da krenemo za Harkov uputili smo mejl našoj ambasadi u Kijevu sa upitom šta je potrebno za registraciju deteta i dobijanja putnog lista? Dobili smo istog dana brz i precizan odgovor. Od pomenutih dokaza mi smo izvadili i poneli naše izvode i venčani list, iako je ambasada rekla da mogu i oni to uraditi, ali bili smo sigurniji da mi to uradimo nego nešto “da zapne” dok smo tamo. Takođe u planu izrade dokumenata dobijenog od klinike piše da se čeka 9-14 dana za overu međunarodnim pečatom. Dok se klinika bavila prvim dokumentom: Sertifikatom o rođenju deteta, kod nas poznatom kao Izvod iz matične knjige rođenih, mi smo čuvali bebu i ugostili drugog dana pedijatra koji je došao u posetu (umesto patronažne sestre što je slučaj kod nas).
Nakon 2 dana od izlaska iz bolnice Sertifikat, koji nam je bio potreban, je bio gotov pa smo kao ponosni roditelji išli lično da preuzmemo dokument i potpišemo. Lep je osećaj kada ukrajinski matičar daje Sertifikat i kaže “Čestitam”, nekako neobično i neopisivo.
Odmah je dokument dat na prevođenje i overu kod notara. Opet Kijev, i opet kurir dolazi i donosi sve što treba za bebu, kao i u Harkovu. U ambasadi smo predali dokumentaciju, sačekali i dobili putni list za bebu. Sada je sve spremno za sutrašnji povratak za Beograd. Sada smo u Ukrajini boravili svega 9 dana jer smo uklopili sve termine i dokumenta.
Na kraju svega, najvažnije je ipak da je beba došla. I sada smo ponosni roditelji, kako to vole svi da kažu, mala beba raste i ulepšava našu svakodnevnicu.
Često se kod nas sreće negativan stav o surogat materinstvu, kako u tradicionalnim sredinama gde “ne važi” ako žena ne rodi, tako i u gradovima gde se smatra da je to vrsta izrabljivanja ili primoravanja žena na rađanje. Veliki broj ljudi ne shvata šta je biološko materinstvo i očinstvo i ne pravi razliku. Svaka surogat majka se pažljivo bira, prolazi kako fizičke testove i analize klinike tako i psihološke testove kod psihologa i jednostavno moraju biti spremne za tako nešto. Sve one imaju svoje porodice i potomstva i želja im je da pomognu.
Surogat materinstvo nam je pomoglo da ne razmišljamo više o prošlosti, problemima i sve ono kroz šta smo prošli, sve one loše situacije i drame su za nama. Sa radošću se sećamo samo lepih trenutaka i gledamo pravo u budućnost.

Ukoliko vam je potrebna podrška ili savet na putu do bebe javite se na naš SOS IVF broj 0800 70 70 77, a možete nam pisati i na imejl office@ivfcentar.rs ili popunjavanjem kontakt forme na sajtu klikom na link ONLINE KONTAKT FORMA.